Najtalentovaniji srpski režiser Nemanja Ćeranić ponudio je Branku da u budućnosti bude deo glumačke ekipe u filmu Lihvar. Branko nije ni razmislio o ponudio, a već je odgovorio
-Pre tri godine, kao i obično, blejali smo u parkiću kod Gimnazije.Igrali smo kviz znanja. U jednom momentu pitao me je da li bi igrao u njegovom filmu. Pristao sam, ali pod jednim uslovom. Da film bude sniman u našoj Inđiji. S obzirom da je to i njegova želja bila, dogovor je odmah pao.
Poput mnogih, Branko je u potrazi za poslom napustio Srbiju i uputio se u Austriju. Povratak u Srbiju se poklopio sa početkom pandemije.
-Nakon toga poslom sam otišao u Beč. Bio sam tri godine tamo, nakon čega je usledio Nemanjin novi poziv. Odmah sam pristao da se vratim, i verujem da nisam pogrešio. U neku ruku, poziv je došao u pravom momentu, jer pitanje je da li bi bilo posla zbog situacije sa virusom korona.
Mnogi glumci ističu da su imali veliku tremu kada su prvi put stali pred objektiv. Međutim, u slučaju našeg sagovornika sve je bilo potpuno drugačije iz jednog prostog razloga.
-Nisam imao nikakvu tremu kada sam prvi put stao pred kameru. To je za mene bilo kao da izlazim na fudbalski teren ili u park. Bilo mi je u glavi da dam sve od sebe i da scena ispadne dobro. Nema tu puno mudrovanja. Izađeš ispred kamere, uradiš šta ti kažu i gotovo.Bilo mi je lako da odigram ovu ulogu jer sam glumio sebe iz stvarnog života.
Branko će do kraja života pamtiti 2020. godinu, i snimanje filma Lihvar.
-Pamtim svaki momenat snimanja. Negde na sredini snimanja filma, Milica Grujičić je maestralno odglumila scenu u kojoj smo ona i ja. Toliko je bilo dobro, da sam ja tražio Ćeri da ponovimo moj deo da to bude još bolje. Devojka je neverovatna, i bila mi je čast što sam glumio sa njom.
Snimanje prvog inđijskog filma trajalo je samo 13 dana, što je veoma malo vremena kada je u pitanju dugometražni film tog kvaliteta.
-Najteže je bilo snimiti jednu scenu u čijoj pozadini ide jedna pesma. Trebalo je to sve sinhronizano uraditi. Mislim da smo tu scenu ponavljali jedno 20 puta. I na kraju smo uspeli. Izvukli smo najbolje što možemo.Publika će biti zadovoljna.
Film je u potpunosti snimljen na teritoriji opštine Inđije, a lokalna samouprava značajno je pomogla da se priča Strahinje Madžarevića nađe na filmskom platnu.
-Film će mnogo značiti za naš grad. Javljalju mi se mnogi prijatelji iz dijaspore. Oni su oduševljeni. Neki će i doći na premijeru, jer smatraju da je bilo krajnje vreme da se snimi neki film koji će opisati kako izgleda deo života u našoj Inđiji.
Svi koji su učestvovali u ovom projektu ističu da je atmosfera na snimanju bila fenomenalna, dok je za Branka mogućnost da sarađuje sa Nemanjom Ćeranićem privilegija.
-Spavao sam jako malo dok je trajalo snimanje. Dolazio sam prvi na snimanje. Sačekam ih sve, a čim oni dođu kreće zezancija na račun svakog od nas, a onda se bacamo na posao. Ćera me uputi šta i kako, i snima se. Ćera je genijalan, uživanje mi je raditi sa njim. Prihvata sve sugestije koje mu glumci i ljudi sa strana kaže. Sve razmotri i onda snimamo. Zahvalan sam mu na poverenju koje mi je ukazao.
Film se trenutno nalazi u postprodukciji, a premijera se očekuje početkom ili sredinom oktobra u Inđiji.
-Svima je bilo žao kada je došao kraj snimanju. Bilo je to 13 prelepih dana. Poslednjih dana se osećala malo negativna atmosfera jer smo znali da se bliži kraj. Stekao sam mnoge prijatelje za ceo život. Svakodnevno se sa nekima čujem. Deo uspeha filma biće u tome što smo svi bili kao jedan.
autor: Strahinja J.